Dok se strpljivo čeka da se vrati fašizam, ili kolonijalizam, kao u davna vremena — u Sarajevu sve mirno. Nit ko brine za genocide i ratove, nit ko brine za AI. Nit je ko sposoban da brine. To bi bila tragedija da smo jedini, ali nismo. Dvije zemlje postoje, i ono treće što je između. U to treće se svi svrstavaju. Radit će ono što im se kaže.

Tako, lagano, novi izbori. Nije ni da sam čitao o njima, ne čitam novine. Ali vidim da se radi na ulici. Insistirali političari da se narodu pokaže kako je radno. Pa prevrću i trotoar, grade neke klupe već dvadeseti put. Tu i tamo, ovisno o broju stanovnika, naprave i neki parkić. Dilovi ispod stola, usluge ispod ruke, zgrni dok se još može. Ko zna šta stiže?

Svejedno je i meni. Ali nekad voljeh Čengić Vilu. Čini mi se da odavno nisam prolazio nekad sretnim ulicama. I bolje što nisam — naselio ju je go seljak. Žali bože kulture koja tu propade, ali svaki kreten s autom misli da je Ćelo Bajramović. Gomile nekih Sandžaklija, isto ošišanih, ljutih na sve, uvijek namrgođenih i istreniranih da budu opasni. Sve je to podnošljivo i zanemarivo, ali parkiranje i vožnja po trotoaru su nešto što ne mogu shvatiti. Valjda je tako išlo i po livadama, pa se sada u gradu ne snalaze najbolje.

Ali i to je u redu. Došlo doba debilnih i umobolnih. Svaka stvar koja je bila ispod časti i nenormalna postaje standard. Žao mi seljaka. Mislim na one koji rade po livadama, ne na ove današnje Sarajlije. Ti pošteni i časni seljaci nikome ništa nisu napravili. Ni ukrali, ni oteli — sve svojim rukama zaradili. Djecu podigli, odgojili, odškolovali, trpjeli poniženja kapitalista i drugih koji kontrolišu tržišta, i na kraju se nisu stigli ni ohladiti, a djeca sve rasprodala.

Zamijenismo naše za tuđe, i postasmo njihovi. Čudan pojam, ali istinit. Od Jugoslavije osta sjećanje. Dok se mnogi nadaše da mogu više dobiti, ostadoše bez ičega. Kasno shvatiše. Sada bi mijenjali ovaj beton za baštu neku, ali kasno je. Od tolike ljepote ove Bosne i Hercegovine samo ružno osta. Baš kao lijepa mlada koju je vrijeme pregazilo, htjela birati, pa se zaboravila. Na kraju — daj šta daš.

Ironije ili ne, oni koji su se najviše drogirali i kurvali spas nađoše u vjeri. Nadživješe mnoge, one za koje se mislilo da im je svijet pod nogama. Na kraju ispod svijeta, možda neko mjesto na zidu obližnje zgrade, reklama za slikara, grafit za društvenu mrežu. Pobulile se i one za koje se mislilo da nikad neće. Naletio neki frajer u toj promjeni. Šta li više zna prevariti? Oči ili uši?

Žao mi ptica, psa lutalice, mačke. Nije mi žao ljudi. Mislim da nam se loše sprema svakako. Sve gori i gori prolaze bolje i bolje — pa kako onda dobro da očekuješ? A možda se i varam. Možda sam ja taj koji vidi nešto čega nema.

Ali piši zbog zdravlja, onog mentalnog. Možda se svijet i pretvori u legiju živih mrtvaca — bar ćeš imati trag da nisi isti.

Petak je opet. Moje vrijeme za šetanje i za totalno ništa. Detoksikacija totalna. Vilsonovo ili Dobrinja. Hranim patke, vrane, golubove i hodam okolo. Ne nosim telefon sa sobom, samo sat na ruci. I to čisto da znam koliko sam kilometara prohodao. Nije ni da mi je potrebno, znam po crkvi ili ezanu koliko je sati. Već dugo vremena osjećam da ne pripadam u ovom svijetu. Teško je snalaziti se sa svim idiotima okolo. Pogledah video na TikToku neke žene koja je objavila kako su joj se snovi ispunili. Troje djece se igralo u kući dok je četvrto uspavljivala u kolicima. Naivan i izgubljen pomislih kako će komentari biti divni. Kad ono žene, ne muškarci, pišu kakav “horor” i “noćna mora”.

I tako dok sam hodao i dok su me vrane pratile čekajući da im bacim kikiriki, o tome sam razmišljao. Nikad više vjere, crkvi, džamija, a nikad manje ljudi. A davno nekad Andrić reče “kakve svetinje, takvi i ljudi”. Imam neku IT pozadinu pa mi nije teško biti Evropljanin po potrebi, bar u cyber prostoru. Njihov “feed” na društvenim mrežama je mnogo drugačiji. TikTok je baziran više na državi i regiji, i kod nas su to pretežno kriminalci, kurve i filozofi. Sad o ovim prvim i drugim bi se moglo i raspravljati, ali čini se da je filozofija nauka koja cvjeta kod nas. Dok svijet napreduje, mi sami sebe ukopavamo. Tako smo i birali, nek nije gore, a bolje ne mora ni biti. Dijaspora spas našla, utjehu da neće umrijeti od gladi. Isti će sutra lobirati da nas bombarduju kao u nekim drugim djelovima svijeta o kojima se i ne smije govoriti.

I dok se djeca na zapadu uče nauci, fizici, matematici, hemiji, dok su društvene mreže podešene da se pažnja na to usmjeri, da se ohrabre da krenu tim putem, kod nas samo šljam i ološ. Kao hemijski inžinjer nađi posao, a ako ne nađeš, pokušaj sa nekim jednostavnim eksperimentom, i čekaj da ti presude stručnjaci po društvenim mrežama. Ili ako si djevojka ili momak koji ne nalazi neko zadovoljstvo u pokušaju da ga familija uhljebi u neku firmu, pa pokuša nešto svoje, nekim svojim putem da krene, poslovnim, pa propadne — “jemo ti rekli” je sve što možeš dobiti. Ovo je postala zemlja spore smrti. One najgore, koja nastupa u mladosti. Ubija duh i polako vene dok ništa ne ostane.

Fašisti su opet među nama. Kapitalisti traže nove robove. Neki novi muslimani se pojavljuju sa nekim novim islamom. Politika se mijenja. Hljeb 3 marke dnevno, meso 40 ko se usudi, ali kažu nikad bolje. Ulice pune heroina, djeca na drogama, zgrade niču sezonski kao paradajz. I tako u krug — brže bolje pali telefon, hvataj se društvenih mreža, ogovaraj, truj i pljuj. Tu ti je utjeha, sve dok ti ne postane svejedno, ako već nije. Zemlja Bajazita i janičara. Ili otimaš ili ti otimaju. A ako se slučajno slažeš ili ne slažeš — i kurac me zaboli.