Petak 002

Mobilizacija

Dok se strpljivo čeka da se vrati fašizam, ili kolonijalizam, kao u davna vremena — u Sarajevu sve mirno. Nit ko brine za genocide i ratove, nit ko brine za AI. Nit je ko sposoban da brine. To bi bila tragedija da smo jedini, ali nismo. Dvije zemlje postoje, i ono treće što je između. U to treće se svi svrstavaju. Radit će ono što im se kaže.

Tako, lagano, novi izbori. Nije ni da sam čitao o njima, ne čitam novine. Ali vidim da se radi na ulici. Insistirali političari da se narodu pokaže kako je radno. Pa prevrću i trotoar, grade neke klupe već dvadeseti put. Tu i tamo, ovisno o broju stanovnika, naprave i neki parkić. Dilovi ispod stola, usluge ispod ruke, zgrni dok se još može. Ko zna šta stiže?

Svejedno je i meni. Ali nekad voljeh Čengić Vilu. Čini mi se da odavno nisam prolazio nekad sretnim ulicama. I bolje što nisam — naselio ju je go seljak. Žali bože kulture koja tu propade, ali svaki kreten s autom misli da je Ćelo Bajramović. Gomile nekih Sandžaklija, isto ošišanih, ljutih na sve, uvijek namrgođenih i istreniranih da budu opasni. Sve je to podnošljivo i zanemarivo, ali parkiranje i vožnja po trotoaru su nešto što ne mogu shvatiti. Valjda je tako išlo i po livadama, pa se sada u gradu ne snalaze najbolje.

Ali i to je u redu. Došlo doba debilnih i umobolnih. Svaka stvar koja je bila ispod časti i nenormalna postaje standard. Žao mi seljaka. Mislim na one koji rade po livadama, ne na ove današnje Sarajlije. Ti pošteni i časni seljaci nikome ništa nisu napravili. Ni ukrali, ni oteli — sve svojim rukama zaradili. Djecu podigli, odgojili, odškolovali, trpjeli poniženja kapitalista i drugih koji kontrolišu tržišta, i na kraju se nisu stigli ni ohladiti, a djeca sve rasprodala.

Zamijenismo naše za tuđe, i postasmo njihovi. Čudan pojam, ali istinit. Od Jugoslavije osta sjećanje. Dok se mnogi nadaše da mogu više dobiti, ostadoše bez ičega. Kasno shvatiše. Sada bi mijenjali ovaj beton za baštu neku, ali kasno je. Od tolike ljepote ove Bosne i Hercegovine samo ružno osta. Baš kao lijepa mlada koju je vrijeme pregazilo, htjela birati, pa se zaboravila. Na kraju — daj šta daš.

Ironije ili ne, oni koji su se najviše drogirali i kurvali spas nađoše u vjeri. Nadživješe mnoge, one za koje se mislilo da im je svijet pod nogama. Na kraju ispod svijeta, možda neko mjesto na zidu obližnje zgrade, reklama za slikara, grafit za društvenu mrežu. Pobulile se i one za koje se mislilo da nikad neće. Naletio neki frajer u toj promjeni. Šta li više zna prevariti? Oči ili uši?

Žao mi ptica, psa lutalice, mačke. Nije mi žao ljudi. Mislim da nam se loše sprema svakako. Sve gori i gori prolaze bolje i bolje — pa kako onda dobro da očekuješ? A možda se i varam. Možda sam ja taj koji vidi nešto čega nema.

Ali piši zbog zdravlja, onog mentalnog. Možda se svijet i pretvori u legiju živih mrtvaca — bar ćeš imati trag da nisi isti.